Vrata Devet Svjetova: Zašto jednakost u digitalnom svijetu ubija čovjeka

✦  ⚜  ✦

Internet je obećao učiniti čovječanstvo slobodnim. Bravo, eksperiment je uspio: umjesto slobode dobili smo grandiozni karneval licemjera, gdje svatko mora neprekidno igrati lošu ulogu u jeftinom cirkusu.

Ljude su sveli na stanje besplatnih animatora. Društvo, obitelj, rodbina, digitalne platforme — svi su se oko nas smjestili u gledalištu s kokicama i neizrečenim zahtjevom: «Pa hajde, zabavljaj me! Izvedi broj!». A na razuman unutarnji pitanje: «Oprostite, a što sam ja vama — cirkuska majmunica na areni?» — uobičajeno je sramljivo šutjeti i poslušno navlačiti dežurnu klaunsku kapu.

Pogledajte na ovu povorku maski, u koju se civilizirani svijet dobrovoljno prijavio.

Evo ide «snažna i neovisna» žena. Na poslu ima željezno lice korporativnog vojnika — ne daj Bože da nekoga iznevjeri ili propusti rok. Kod kuće mora odmah uključiti način uzorne domaćice, šefice kuhinje i besprijekorne mame, usput se tiho krećući oko kutova, samo da, ne daj Bože, ne naljuti umornog muža. A na društvenim mrežama — neizostavni filter sretne i blistave božice. I usprkos ovoj pobjedničkoj povorci vrlina, nitko — apsolutno nitko u ovom svijetu — čak ni ne pita: draga, jesi li ti uopće danas stigla doručkovati? O tome kako se ona zapravo osjeća, strogo je zabranjeno govoriti. Trpi, smiješi se i žongliraj dalje.

Pored nje doslovno se nosi muškarac. Iscrpljen, smrtonosno umoran, zakovan u gluho željezno okovratnik. On vuče taj teret iz dana u dan s jednom panikom u mislima: ne daj Bože da netko primijeti da je umoran. Ne daj Bože da netko vidi njegovo iscrpljenje ili, ne daj Bože, da pokaže trenutnu slabost. Društvo odmah dolazi s ravnalom mjeriti njegov status, novčanik i divlju oštrinu pogleda. Muškarac dolazi do toga da počinje smatrati se krivim za najjednostavnije, ljudske želje. Radi do iznemoglosti, vraća se kući i krivom mišlju razmišlja: «Možda, previše tražim… samo da me kod kuće dočekaju u toplim zagrljajima, bez prigovora i zamjerki. Možda, to je drskost s moje strane». Zatražiti toplinu i živu iskrenost u svijetu pobjedničkog pragmatizma postalo je zločin.

A pored njih odvija se još jedna drama — mladi par. Gledate ih s strane i srce vam se stegne. Umjesto da svijetle od sreće, oni panično pokušavaju «sviđati se roditeljima». Mladoženja se trudi pred budućom svekrvom, mlada se dodvorava svekrvi, oboje nervozno provjeravaju tuđa očekivanja. Gledate ovaj par s strane i ne vidite ni ljubavi, ni nježnosti, ni nježnosti u pogledu. Umjesto živog osjećaja, javlja se trajno, neugodno osjećanje: Bože, kao da su ih prisilili da budu zajedno pod cijevi pištolja. Tako su se posvetili izgradnji pristojnog fasada za rodbinu, da su potpuno zaboravili zašto su se uopće uhvatili za ruke.

A što se događa s pojmom obitelji? Obitelj, umjesto da bude rodno gnijezdo, tiha luka i izvor vjekovnih tradicija, pretvorila se u pokazni reklamni pano. Sve snage odlaze na izlog: u što smo obučeni pred ljudima, koju smo automobil parkirali ispred kuće, kako smo uljudno pozdravili potrebne poznanike. A kad pređete prag — iza te blistave fasade vlada spaljena pustinja, gluho međusobno iritirano i totalni kaos.

I venčava ovu sajmu licemjerja starije generacije. Bake i djedovi, koji su proživjeli ogroman život, umjesto da kraljevski sjede na čelu roda i primaju zasluženu brigu, pretvaraju se u uplašene prosjake. Njihova odrasla djeca čak ni ne razmišljaju o tome kako bi posjetili roditelje, podržali njihovo zdravlje ili jednostavno ih ugrijali pažnjom. Umjesto toga, starci ponizno udvaraju snahama i zetovima: „Samo da se ne miješam, samo da ne naljutim, samo da me ne izbace za vrata“. I usput mole sve bogove: „Gospodine, sačuvaj me od sramote — ne daj Bože da unuci susjede izgledaju uspješnije od mojih!“. Dostojanstvo cijelog života je zgromljeno zbog sitnih građanskih strahova.

I cijela ova šarena sajma je modernim algoritmima gurnuta u jednu zajedničku digitalnu banku. Svi su izjednačeni, svima su dodijeljeni isti emotikoni i naređeno im je da se natječu za tuđe odobravanje.

Kada se dijete rodi, donosi sa sobom ogroman, prvobitan, kristalni svemir. Ono vidi svijet živim, beskrajnim i punim čuda. A što radi s njim odraslo „pametno“ okruženje? Udara ga po rukama s zamahom: „Još si mali“, „ne maštaj“, „budi kao svi“. Kompleksi roditelja, njihovi nerealizirani ambicije i dječje uvrede teškim valjkom prolaze po dječjoj duši. A onda ti isti odrasli vode dvadesetogodišnje potomke psihoterapeutima, preklinjajući ruke: „Odakle u njemu ova praznina i neuroza?“. Pa od vas. Vi ste sami zgromili njegov svemir u pet godina.

Kada se dijete ne slomi, kada je disciplina pažljiva, ali ne ponižavajuća, kada svaka njegova sanja i cilj dočekuju u kući pouzdani zid podrške — dijete odrasta bez kompleksa, bez vječnog straha od odbacivanja. Ono postaje gospodar svoje sudbine.

Zato je u VIA AD ME dječji prostor podijeljen s draguljarskom preciznošću.

Za djecu koja su odrasla i svjesno žele stvarati, stvorena je naša atelje — L’Atelier Jeunesse. To je zatvorena kreativna laboratorija. Ne o suhom kodu i tehničkoj rutini — već o čistom stvaralaštvu: bajkama, vizualnoj umjetnosti, animaciji, muzici, prvim stvaralačkim projektima. Tamo nikada neće biti odraslog svijeta, nema privatnih poruka i nema toksičnosti. A udruživanje u kreativne timove moguće je isključivo uz pristanak roditelja koji osobno poznaju sudionike.

Vrata Devet Svjetova

A u samom srcu Doma podignuta su Vrata Devet Svjetova.

To nije ured za osobne dokumente i nisu starosne ograde. To je devet sakralnih unutarnjih svjetova čovjeka, gdje se s vas skida obaveza da lažete, pretvarate se i udovoljavate:

I. HER WORLD — sakralno utočište žene. Mjesto gdje se skida maska „strpljive mučenice“, vraća se pravo na odmor, ljepotu, zdravlje i duhovnu tišinu.

II. HIS WORLD — obitelj muške časti i mirne snage. Prostor gdje se konačno skida željezna oklop, gdje ne treba opravdavati svoju umornost i želju da budete shvaćeni, ugrijani i prihvaćeni bez pretenzija.

III. COUPLES — svetište dvoje. Teritorij iskrene ljubavi, nježnosti i zajedničkih vrijednosti, gdje je ulaz rodbini, savjetnicima i znatiželjnicima čvrsto zatvoren.

IV. GOLDEN — zlatna dob dostojanstva. Prostor gdje starije generacije žive za sebe i svoj mir, slobodne od ponižavajućeg dodvoravanja pred djecom.

V. FAMILY — autentično obiteljsko gnijezdo, gdje se stvaraju obiteljske tradicije i toplina doma, a ne lažna izložba za tuđe oči.

VI. BABY — svijet prvih koraka i kristalne čistoće. Pažljiva zaštita najnježnije dobi, gdje se polaže osnovno povjerenje u život.

VII. KIDS — cvjetni svemir djetinjstva. Prostor mašte, igre i bajke, gdje unutarnji svijet djeteta štite od pritiska odraslih i kompleksa.

VIII. TEENS — teritorij odrastanja. Unutarnji svijet tinejdžera, gdje osobnost traži svoj oslonac, zaštićena od podsmijeha i cinizma gomile.

IX. HORIZON — horizont mladosti. Vrijeme velikih nada, romantike, traženja svog poziva i prvih koraka u odrasli život s ponosno uzdignutom glavom.

A u središtu te arhitekture sja AI MIRROR (Reflection Core) — ogledalo vaše prave suštine, pomažući vam da zavirite u sebe bez iskrivljenih ogledala javnog mnijenja.

Kada izlazite u vanjski perimetar — u The Heritage District ili društveno svjetlo THE ECHO — stupa na snagu glavno pravilo Doma: apsolutna nepovredivost vašeg autorstva i imena.

Ovdje nema botova, nema klonova i nema mrežnih parazita. Nitko i nikada ne može ukrasti vaše ime, vaše lice ili plodove vašeg stvaralaštva. Prisustvujete u svijetu pod svojim pravim imenom i s kraljevskim dostojanstvom.

Masa interneta izjednačila je sve u pravu biti bučnima, lažnima i duboko nesretnima u svojim beskrajnim maskama.
Ostavljamo ovaj jeftini cirkus iza vrata.

Vrata su otvorena. Skinite oklop — kod kuće ste.