Dvije krajnosti zrelosti: između dodvoravanja i razornog uplitanja

Promatrajući odnose među generacijama, često sam viđala istu dramu: kada roditelji nemaju vlastito uporište, neizbježno zapadaju u jednu od dvije krajnosti. Jedni se počnu dodvoravati djeci, boje se reći suvišnu riječ i igrati tuđe uloge — samo da se ne izgube, samo da im se ukaže trunka pažnje.

Drugi biraju obrnut, još opasniji put — postaju previše aktivni u životu mlade obitelji. Ne znajući ni prave okolnosti ni ono što se doista zbiva između dva srca, upadaju sa svojim savjetima, prosudbama i redom.

Stvarajući arhitekturu Zlatnoga svijeta, željela sam starijoj generaciji dati mogućnost da ponovno osjeti vlastiti unutarnji oslonac i da osjeti da mogu i trebaju živjeti svojim životom. To je zatvoren prostor smisla u kojem čovjek više ne mora ni dodvoravati se radi pažnje ni dokazivati se upletanjem u obitelj svoje djece.