Pismo o onima koje Svemir spaja iznova i iznova

Sudbina ima zadivljujući rukopis. Ponekad se dvoje prvi put ugledaju mnogo prije nego što im se putevi doista presretnu. Jedan dugi pogled u kojem se čita jasna želja da se priđe, progovori, pozove na spoj — dok ste oboje još posve slobodni. No u tom trenutku stid i bojažljivost odnose prevagu. Korak nije učinjen, putevi se raziđu, ali sjećanje na taj pogled iz nekog razloga ostaje u nama.

Prođe dugih osam ili devet godina. I odjednom se otvore vrata, život vas ponovno sudari, a u tišini se dogodi trenutačno, prodorno prepoznavanje. Sve u vama viče da to nije slučajnost, ali sada već muški ego, strah ili tuđe okolnosti ne daju izgovoriti naglas jednostavne riječi: „Volim te. Imam osjećaje prema tebi.“ I opet — rastanak na godine.

Ali Svemir voli dovršene priče. Kada se ne usudimo donijeti izbor iz prvog pokušaja, on ne briše osjećaj — daje nam šansu iznova, i iznova, i iznova. Ponavljat će događaje i dovoditi vas jedno drugome sve dok napokon ne odbacite strah i ne donesete svoju istinsku odluku.