Stranice bez riječi: Pravo na krik i tišinu

Iza reprezentativnog pročelja svake snažne žene uvijek se skriva soba za koju nitko ne zna. Mjesto gdje se gomila neizgovorena bol, gdje se skrivaju uvrede i gdje žena umara biti kameni zid za sve oko sebe.

U kulturi VIA AD ME postoji zakon: ovdje nema gledališta. Ovdje nema prosudbi, lajkova ni tuđih znatiželjnih pogleda.

Ponekad treba jednostavno zašutjeti. Biti tamo gdje nema slova, nego samo ti i stanka. A ponekad — ostaviti glasovnu misao: izgovoriti se nasamo sa sobom, isplakati se u tami, izbaciti nakupljeni bijes i znati da će taj krik duše zauvijek ostati zapečaćen u tajnosti. Očišćenje se ne događa u javnosti. Ono se događa iza kulisa, u blagoslovljenoj tišini.