Dvije krajnosti zrelosti: Između dodvoravanja i razornog upletanja

Posmatrajući odnose među generacijama, često sam viđala istu dramu: kada roditelji nemaju vlastito uporište, neizbježno zapadaju u jednu od dvije krajnosti. Jedni se počnu dodvoravati djeci, boje se reći suvišnu riječ i igrati tuđe uloge — samo da se ne izgube, samo da im se ukaže trunka pažnje.

Drugi biraju obrnut, još opasniji put — postaju previše aktivni u životu mlade porodice. Ne znajući ni prave okolnosti, ni ono što se zapravo zbiva između dva srca, upadaju sa svojim savjetima, ocjenama i redovima.

Kreirajući arhitekturu Zlatnog svijeta, željela sam starijoj generaciji dati mogućnost da ponovno osjeti vlastiti unutrašnji oslonac i da shvati da mogu i trebaju živjeti svojim životom. To je zatvoreni prostor smisla, gdje čovjek više ne mora ni dodvoravati se radi pažnje, ni dokazivati sebe upletanjem u porodicu svoje djece.