Pismo o onima koje Univerzum spaja iznova i iznova

Sudbina ima zadivljujući rukopis. Dešava se da dvoje prvi put ugledaju jedno drugo mnogo prije nego što se njihovi putevi zaista ukrste. Jedan dugi pogled u kojem se čita jasna želja da se priđe, progovori, pozove na sastanak — dok ste oboje još potpuno slobodni. Ali u tom trenutku stid i bojažljivost odnesu prevagu. Korak nije učinjen, putevi se raziđu, ali sjećanje na taj pogled iz nekog razloga ostaje u nama.

Prođe dugih osam ili devet godina. I odjednom se otvore vrata, život vas ponovo sudari, i u tišini se dogodi trenutno, prodorno prepoznavanje. Sve u nama viče da to nije slučajnost, ali sada već muški ego, strah ili tuđe okolnosti ne daju da se naglas izgovore jednostavne riječi: „Volim te. Imam osjećanja prema tebi.“ I ponovo — rastanak na godine.

Ali Univerzum voli dovršene priče. Kada se ne usudimo donijeti izbor iz prvog puta, ona ne briše osjećaj — ona nam daje šansu iznova, i iznova, i iznova. Ponavljaće događaje i dovoditi vas jedno drugom sve dok konačno ne odbacite strah i ne donesete svoju pravu odluku.