Stranice bez riječi: Pravo na krik i tišinu

Iza raskošne fasade svake snažne žene uvijek se krije soba za koju nitko ne zna. Mjesto gdje se gomila neizgovorena bol, gdje se skrivaju uvrede i gdje žena umara biti kameni zid za sve oko sebe.

U kulturi VIA AD ME postoji zakon: ovdje nema gledališta. Ovdje nema ocjena, lajkova ni tuđih znatiželjnih pogleda.

Ponekad treba jednostavno ušutjeti. Biti tamo gdje nema slova, već samo ti i pauza. A ponekad — ostaviti glasovnu misao: izgovoriti se nasamo sa sobom, isplakati se u tami, izbaciti nagomilani bijes i znati da će taj krik duše zauvijek ostati zapečaćen u tajnosti. Očišćenje se ne događa u javnosti. Ono se događa iza kulisa, u blagoslovljenoj tišini.